Recenzija feminizma protiv napretka Mary Harrington

Tijekom svojih dvadesetih, Mary Harrington je “liberalizirala onoliko koliko je moguće biti liberalan”. Na mreži, kao rana zaljubljenica u sobe za čavrljanje, usvojila je louche personu po imenu Sebastian i pitala se je li ona uopće žensko. Off-line je prekršila svaku binarnost, pravilo ili normu: eksperimentirala je s poliamorijom, drogama i kinkovima, pridružila se komunama i “’genderqueer’ klikama”.

Premotajte desetljeće ili tako nešto i Harrington je udana, živi u provinciji kao majka koja ostaje kod kuće – i, na svoje čuđenje, u ovom heteronormativnom paklu pronalazi sreću koju je oduvijek tražila. Njezin damaščanski trenutak je intenzivna majčinska veza s njezinom novorođenom kćeri: “Prvi sam put osjetila ljubav idealiziranu u bezbrojnim umjetničkim djelima ikonske dijade Madone i Djeteta.” Harrington je otkrio da njezin ljudski oblik, njezino žensko tijelo, ipak nije nešto što bi mogla nadići ili dekonstruirati. Bio je pun krvi i mlijeka i životinjskih čežnji. Bilo je stvarno.

Feminizam protiv progresa napisana je s vatrenim žarom obraćenika, a istovremeno me podsjeća na određeni tip kolumnista životnog stila koji vječno evangelizira o najnovijem preokretu u svojim životima. Ako imaju troje djece, svatko treba biti triput blagoslovljen; ako se razvedu, to je oslobođenje – OMG probajte! Malo sam nepravedan. Harrington ima originalan um, dar za polemiku, i iako – budući da je još uvijek izuzetno online osoba – prenaglašava probleme i nedovoljno razmišlja o rješenjima, ovo je uzbudljivo štivo.

[See also: Louise Perry: feminists have fallen for the illusion of limitless liberty]

Njezina središnja teza je da je laž liberalna šiboleta da čovječanstvo stalno ide uzlaznom stepenicom prema napretku – ili barem “napretku” koji koristi ženama. U potrazi za slobodom od našeg utjelovljenog ja i u “zamjeni odnosa individualnim željama” završavamo razbijeni na sastavne dijelove: “Mesni Lego”, koji kapitalizam hrli kako bi ga iskoristio. Rezultati su komercijalno surogat majčinstvo, pornografska kultura, bezdušne veze, plastične operacije i tretmani promjene spola, niska stopa nataliteta i univerzalna, atomizirana usamljenost. “Da bismo shvatili sebe,” piše Harrington o ovom lažnom napretku, “moramo voditi rat protiv Prirode – pa čak i protiv ideje da mi imati priroda.” Sastavni dio ovog otjelovljenja je uvjerenje da su muškarci i žene isti, s identičnim potrebama i željama.

Harrington ima zanimljiv, iako diskutabilan odgovor na zbunjujuće pitanje: zašto su “svećenice kiborg teologije” – elitna “klasa znanja” žene u akademskoj zajednici, umjetnosti i politici – promicanje rodno neutralnih politika koje brišu ženski jezik i zaštitu jednog spola? Ona tvrdi da će ljudi, ako priznaju da je biološki spol bitan “iznad vrata”, možda pretpostaviti da je i “iznad vrata”, ugrožavajući njihovu jednakost s muškim kolegama.

Ona cilja na pokret “seks-pozitivnosti” rođen 2010-ih, koji, piše ona, tjera žene da se zalažu za prakse koje im pružaju malo zadovoljstva, a često veliku bol – analni seks, šamaranje i, u posljednje vrijeme, gušenje – kao sjajno osnaživanje. Predložite da ih pokreće mizogini narativ pornografije i riskirate da vas se okarakterizira kao fanatizam, razborit, neprijatelj napretka. Kao Louise Perry u Slučaj protiv seksualne revolucijenapominje Harrington taj ležerni seksiako žene izlaže fizičkom riziku, čak im ne donosi ni mnogo orgazama.

No Harrington ide i dalje, tvrdeći da je ideal 20. stoljeća zajedničkog braka nagrizen primatom “samoaktualizacije”. Stope brakova se smanjuju, a stope razvoda rastu jer se veza cijeni manje od osobne autonomije: dosadni supružnik može se ispriječiti između vas i vašeg pravog, potpuno ostvarenog ja.

[See also: Madonna at the Grammys: Plastic surgery isn’t feminist]

Majčinstvo, krajnja predaja osobnosti, još se manje cijeni. Harrington primjećuje da onda ako samo plaćeni rad ima vrijednost majčinstvo postaje nevidljiva, čineći je sve manje privlačnom (ali legitimizirajući financijsku transakciju surogat majčinstva). Štoviše, pokret za reproduktivna prava, tvrdi ona, prešao je u “anti-natalizam becom”.[ing] feministička pozicija”. Abortus se valorizira, trudnoća demonizira: “Paraziti nemaju prava”, rekao je jedan pro-Roe protiv Wadea, plakat za prava na pobačaj u SAD-u. Svaka generacija žena smatra trudnoću i porod visceralnim šokom. Ali primijetila sam kako trenutno liberalno feminističko pisanje o majčinstvu nosi mrzovoljnu ogorčenost, neradosni ton “Kako se usuđuje ova stvar trebati mene”. Ako cijenite “agenciju” i gnušate se “biološkog esencijalizma”, propusno postporođajno stanje je egzistencijalna, ali i fizička uvreda.

Dakle, ako je priroda sveta, koliko je “napretka” optimalno? Dovoljno da spasi Harringtonov život nakon komplikacija nakon užasnog poroda, zasigurno. Ali možda nedovoljno da milijune žena spasi od neželjene trudnoće. Kao i mnogi konzervativni mislioci prije nje, ona povezuje žensko nezadovoljstvo – i društveni pad – s kontracepcijskom pilulom. Uklonio je rizik od trudnoće: zgodan izgovor za žene da kažu ne neželjenom seksu.

Harrington također vjeruje da sintetski progesteron “kastrira” žensku prirodu i truje vodeni sustav. Predlažem joj da pročita Jonathana Eiga Rođenje pilule. “Ona je ta koja nosi dugi teret nošenja, rađanja i odgajanja neželjene djece”, napisala je 1919. američka aktivistica za kontrolu rađanja Margaret Sanger o očajnim ženama u slamovima, prignječenim godišnjom trudnoćom i umirućim bebama koje nisu mogle hraniti. Priroda zna biti kučka.

Harrington se čak koleba na rubu protivljenja pobačaju koji “daje prioritet[s] autonomija čak do te mjere da se ubije nerođeno dijete”. Ona se povlači – samo – priznajući da je abortus postao nužni zaštitni mehanizam nakon što je (ne 100 posto pouzdana) pilula dovela do tolikog neobveznog seksa. (Osim što se neobavezni seks uvijek događao, samo je završavao vjenčanjima ili ilegalnim klinikama.)

Dakle, koja su Harringtonova rješenja za naše dehumanizirano neprirodno stanje? Najbizarniji je prijedlog nekog simulakruma života tkalaca prije nego što ih je predilica otjerala u tvornice: djeca koja trče oko tkalačkog stana (ili laptopa) u integraciji domaćeg i ekonomskog rada. Oh, i žene bi se trebale udati za dobrog muškarca i držati se uz njega kroz teška vremena jer “svaki brak ima uspona i padova”. Što mi se čini osnovnim, ali nikad nisam živio u polikuli. Prostori za jednospolne osobe, kaže ona, vitalni su i za muškarce: neka imaju Garrick ili klubove za zaposlene muškarce, a možda žene u postrojbama ne bi trebale biti na prvoj liniji borbe ako su fizički slabije i seksaju se s muškim kolegama – zabrinjavajući njihove žene i spuštajući moral.

Najalarmantnija je njezina ideja o “ponovnom seksu” s “prirodnom” kontracepcijom i povjerenjem u partnerovu samokontrolu, što izgleda znači metodu ritma i povlačenje. Dakle, premotavanje napretka, dok se ne uskladite s Papom?

Normati među kojima hoda u predgrađu bili bi zaprepašteni. Mogli bi također poprijeko pogledati njezinu grozničavu sugestiju da je to samo kratki skok između studenata koji prodaju svoje jajne stanice kako bi platili školarinu i potpunog trans-humanizma, gdje se maternice vade kako bi se transplantirale u trans žene. Harrington je duboko pesimističan u pogledu budućnosti vođene tehnologijom. Ali možda bi se trebala zamisliti nad Horacijevim citatom koji citira: “Možete prirodu istjerati vilama, ali ona se stalno vraća.” Poput divljeg cvijeća koje raste u betonu, ljubav i nježnost još uvijek bujaju u ekstremnoj modernosti: poznajem Tinder bebe i slatke, sretne parove koji su se upoznali na Hingeu.

[See also: Feminists need to get over their obsession with sex]

Harrington se pridružuje dugom popisu mislilaca i pisaca koji su prelazili iz jedne krajnosti u drugu. To ne znači da je ova knjiga neuspješna ili nezanimljiva. To je vrijedan dodatak uzbudljivom novom kanonu o kojem sam počela razmišljati kao o “materijalnom feminizmu”. Harrington se pridružuje Kathleen Stock, Julie Bindel, Louise Perry, Helen Joyce, Victoriji Smith i ostalima, koje ističu primat biološke stvarnosti nad životima žena, razbacujući prvo načelo liberalnog feminizma da ništa nije “stvarno” i stoga je sve dozvoljeno. Svi se ovi pisci bave takozvanom trans raspravom – može li rodni identitet uvijek prebrisati seks – ali također i prostitucijom, surogat majčinstvom, pornografijom i, u posljednje vrijeme, što učiti djecu o seksu.

Pregledavajući nedavnu postavu govornica Međunarodnog dana žena za feministički festival WOW, primijetila sam kako nisu pozvane materijalne ili rodno kritične feministice. Kakva šteta izabrati propovijedanje zboru umjesto uzbudljive rasprave. Siguran sam da bi se Harrington pojavio, blistavih očiju, da se obračuna sa svima koji dolaze. Ali tada se slučaj lib-fem, znaju njegovi pristaše, raspada i pod najmanjim ispitivanjem, zbog čega daje prednost otkazivanju i zabrani knjiga umjesto rasprave

Mary Harrington je u pravu kada kaže da “napredak” nije neprekinuta putanja: on je plijen modnih hirova, akcije nego jednake i suprotne reakcije. Nakon desetljeća postmoderne sofistike, s neimenljivim ženskim tijelom i ženstvenošću predanom svakom muškarcu koji to zahtijeva, bez obzira na njegove namjere, feminizam postaje stvaran.

Janice Turner je spisateljica za Times.

Feminizam protiv progresa
Mary Harrington
Forum, 224 str, 16,99 GBP

Kupnjom knjige NS može zaraditi proviziju od Bookshop.org, koji podržava nezavisne knjižare

[See also: Mary Harrington interview: “Make sex consequential again”]